Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Naslovna Monaštvo Predbenediktinsko monaštvo Predbenediktinsko monaštvo
Predbenediktinsko monaštvo PDF Ispis E-mail

O početcima monaštva kao uređenog načina kršćanskog života nije lako određenije govoriti. Naime, monaški je život nastajao u prvim stoljećima, a iz toga vremena nemamo dovoljno dokumenata za jasniji prikaz početaka kršćanskog monaštva.

Međutim, da bismo dobro razumijeli nastanak i ostanak monaškog života, najprije trebamo pozorno čitati Sveto pismo, osobito evanđelja. Crkva je uvijek gledala na monahe i koludrice kao na kršćane koji su željeli što vjernije slijediti Krista i njegov nauk što potpunije provoditi u život. Veliki plodovi monaškog života u dvotisućljetnoj povijesti Crkve jasno svjedoče da monaštvo ima čvrste temelje i duboke korijene.

Biblijski korijeni

Monasi su imali za uzore mnoge biblijske likove. Monasima pustinjacima osobito su bili dragi proroci Ilija i Ivan Krstitelj jer su živjeli u osami. Ipak, kršćansko monaštvo ne nadahnjuje se toliko starozavjetnim koliko novozavjetnim spisima. Monasi su se uvijek prepoznavali kao Kristovi učenici, to jest kao oni njegovi sljedbenici koji sve ostavljaju da bi živjeli sa svojim Učiteljem, riječ njegovu slušali i u životu ostvarivali.
 
Živjeti s Kristom, to učeničko "biti s Njim" nadahnjivalo je monahe da na prvo mjesto stave molitveni život, kako bi u molitvenom razgovoru što bolje prepoznali volju Božju i poslanje koje će im On povjeriti. Za monahe cenobite, to jest za one koji žive u zajednicama, uzor je uvijek bila prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu. U Djelima apostolskim o njoj čitamo:

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima, kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike (Dj 2, 42-47). U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko (Dj 4, 32).

Prva kršćanska zajednica bila je istovremeno i prva monaška zajednica, to jest živjela je na monaški način. Međutim, zajednica Kristovih sljedbenika se stalno povećavala i postalo je jasno da ne mogu svi biti "združeni", da im ne može "sve biti zajedničko", da ne mogu svi "svaki dan i jednodušno hrliti u Hram", "zajednički uzimati hranu"… Mnoštvo "onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša" po jednoj vjeri, ali ne više i po zajedničkoj molitvi u Hramu i zajedništvu dobara.

Nakon prvog stoljeća koje su obilježili Isusovi i apostolski učenici, slijedila su dva stoljeća u kojima su Crkvu proslavili mučenici. Među onima koji su također željeli što vjernije slijediti Krista, a nisu imali prigodu za mučeništvo, valja spomenuti vjernike obaju spolova koji su živjeli djevičanski. Crkva ih je podržavala i njima se pred poganima ponosila.

Kada je početkom 4. stoljeća Crkva dobila slobodu, broj kršćana je naglo rastao, ali ne i njihova dosljednost u nasljedovanju Krista. Dakako, i dalje je bilo kršćana koji su željeli temeljitije odgovoriti na evanđeoske zahtjeve. Na to su ih najviše poticale Isusove riječi i primjer njegova života, ali također i svjedočenje mučenika, asketa i djevica iz prvih stoljeća. Da bi što bolje nasljedovali Isusa Krista i sami žive djevičanski i siromašno. Takav asketski život nastojali su ostvariti u svojim obiteljima i u svojim zanimanjima. Međutim, već od 3. stoljeća počinju se povlačiti u osamu, sami ili s istomišljenicima. Tako se postupno prelazilo na organizirani oblik monaškog života.