Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Naslovna Monaštvo Predbenediktinsko monaštvo Predbenediktinsko monaštvo na istoku
Predbenediktinsko monaštvo na istoku PDF Ispis E-mail

Organizirani oblik monaškog života razvijao se najprije na Istoku. Obično se spominje Egipat kao kolijevka monaštva, iako je danas jasnije da su različiti oblici monaškog života istovremeno nastajali u više pokrajina kršćanskog Istoka.

Egipat. Već sredinom 3. stoljeća nalazimo u donjem Egiptu, nešto južnije od Aleksandrije, pustinjake ili polupustinjake koji su živjeli asketskim životom. Zvali su se anahoreti (ana + horeo = onaj tko živi u osami) ili eremiti (eremos = pustinja). U početku su živjeli blizu sela i gradova, a kasnije su se sve više pomicali prema pustinji. Kao prvi pravi pustinjak spominje se sv. Pavao. Njegov je životopis napisao sv. Jeronim, ali njegovi povijesni podatci nisu toliko pouzdani. Pouzdanije je ono što znamo o Antunu, pustinjaku čiji je životopis napisao sv. Atanazije.
 
Zahvaljujući ugledu Atanazija Velikog, ali i svetačkom liku samoga Antuna, ovaj veliki pustinjak postat će ocem monaha na Istoku i na Zapadu. Učenici koji su se oko njega okupljali sve više su se i međusobno povezivali. Tako će se u Egiptu sve više razvijati polupustinjački, odnosno poluzajednički oblik monaškog življenja. Monaški život u kojem pustinjaci žive zajedno osobito će cvasti u donjem Egiptu, u monaškim naseljima Nitrija, Skitija i Ćelije.

Početkom 4. stoljeća u srednjem Egiptu se razvija i cenobitski oblik monaškog života. Cenobitizam (koinos = zajednički + bios = život) je monaštvo u kome braća žive zajedno kao jedna obitelj. Začetnik mu je Pahomije, poganin koji se nakon krštenja povukao u pustinju. Najprije je živio kao pustinjak uz učitelja oca Palamona, a kasnije se od njega odvojio i živio sa skupinom svojih učenika. Iskusivši ne samo prednosti nego i opasnosti pustinjačkog života, odluči s učenicima živjeti zajedno. Da to što bolje ostvari, napisa i "Pravilo", u kome je u tančine odredio sve što je važno za zajednički život. Po uzoru na prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu zaželje da i njegova monaška zajednica bude "jedno srce i jedna duša" i da im "sve bude zajedničko".

Sirija. Sirijsko se monaštvo razvijalo u isto vrijeme kad i egipatsko, iako ne i na isti način. Ondje su u 3. stoljeću živjeli askete i djevice poznati po imenu "sinovi Saveza" i "kćeri Saveza". O njima je dosta pisao "perzijski mudrac" Afrata. On ih sve naziva jedinstvenim imenom ihidoje (hebr. yahid = sam), što ima isto značenje kao i grčka riječ monachos. U svojoj su duhovnosti naglašavali važnost vjere u Božju ljubav. Tko ima takvu vjeru, imat će i mir u sebi, a bratsku ljubav prema bližnjima.

S ihidojama je vjerojatno živio i sv. Efrem, najznamenitiji pisac drevne sirijske Crkve. Uz "sinove i kćeri Saveza" razvijao se i anahoretizam. Kao i u drugim krajevima susrećemo samotnike koji žive u špiljama i pećinama, zatvornike koji su zazidani u ćeliji (reclusi) i one koji stalno lutaju (girovagi). Međutim, Sirija i Mezopotamija postale su poznate po neobičnim oblicima samotničkog života. Naime neki su stalno živjeli u šumi (boskoi), neki na drveću (dendriti), a neki na stupu (stiliti). U Siriji je bio poznat i cijenjen stilita Simeon, koji je na stupu podnosio sve vremenske nepogode.
 
Bez obzira na sve ove neobičnosti samotničkog života, a katkada i pretjeranosti, sirijski su monasi bili uvijek povezani s mjesnom Crkvom i jednostavnim pukom. Samotišta i cenobiji bili su monaške škole, ali otvorene i drugima. Monasi su rado studirali, osobito Sveto pismo, ali su isto tako rado svoje znanje i drugima prenosili.

Palestina. U Judejskoj pustinji, ondje gdje su u prvim stoljećima živjeli eseni, krajem 3. stoljeća susrećemo i skupine kršćanskih pustinjaka. Prema Jeronimu, prvi monah u Svetoj zemlji bio je Hilarion, koji je navodno podigao mnogo samostana.

Hodočasnica Egerija, koja je potkraj 4. stoljeća pohodila Svetu zemlju, svjedoči da su u tim krajevima živjele brojne skupine monaha (monazontes) i djevica (parthene). Palestinski monasi imali su i nešto vlastito. Bila je to laura (grčki "usjek"), monaško polucenobitsko naselje. U središtu laure bila je crkva i nekoliko zajedničkih prostorija, a u blizini je svaki monah imao svoju ćeliju. Svi su bili poslušni igumanu, koji je stajao na čelu laure. Kroz tjedan su braća živjela odvojeno, a subotom i nedjeljom zajedno. Za razliku od egipatskih polupustinjaka, život u lauri bio je određeniji i bratskiji. Poznate su bile laure Sv. Sabe i Sv. Eutimija.

Mala Azija. Mala Azija je u prvim stoljećima vrvjela raznim religioznim pokretima. Ako bi se moglo naći nešto zajedničko svim tim asketskim i mističnim skupinama, onda bi to bio religiozni entuzijazam i rigorizam. Među njima se posebno isticao Eustatije, biskup Sebaste i veliki pokornik, koji je uživao veliki ugled u narodu. Zbog pretjeranog asketizma kojega je širio u Maloj Aziji, bio je svrgnut s biskupske stolice i sredinom 4. st. osuđen na saboru u Gangri. Njegove pristaše, eustatijevci, pridružili su se mesalijancima, vrlo raširenom i utjecajnom duhovnom pokretu u 4. i 5. stoljeću. Ime im dolazi od sirijske riječi mesaliane, što znači "molitelji". Naglašavali su važnost osjetilnog iskustva milosti Duha Svetoga, što se događa po molitvi. Tražili su reformu Crkve, ali su zbog svojih teoloških zastranjenja i "karizmatskih" pretjerivanja bili često osuđivani.
 
Pod Eustatijevim vodstvom živjeli su i članovi obitelji Bazilija Cezarejskog. Bazilije je napustio filozofske studije u Ateni i prigrlio monaštvo. Ipak, prije nego što započe živjeti monaški, Bazilije odluči što bolje upoznati monaštvo na kršćanskom Istoku. Iako krhkoga zdravlja, dade se na put sve do Egipta, stekavši tako dragocjeno iskustvo raznih oblika monaškog života. Po povratku je proveo nekoliko godina u osami. Molio je, radio i učio, kako bi što bolje odvagnuo sve ono što je upoznao kod monaha i prepoznao volju Božju za svoj život. Odlučuje se za zajednički život braće, i to u manjim zajednicama, uvjeren da se upravo u zajedničkom životu najbolje mogu živjeti temelji kršćanskog života: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, poniznost i poslušnost… Mudri nauk sv. Bazilija iznesen u Asketikonima, ali i u brojnim drugim asketskim spisima, izvršio je ogroman utjecaj na monaštvo Istoka i Zapada. Rufinov latinski prijevod Malog asketikona i sv. je Benedikt poznavao, a svojim ga je monasima preporučio kao "Pravilo našeg svetog oca Bazilija".