Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Naslovna Monaštvo Predbenediktinsko monaštvo Predbenediktinsko monaštvo na zapadu
Predbenediktinsko monaštvo na zapadu PDF Ispis E-mail

Već u prvim kršćanskim zajednicama na Zapadu bilo je djevica i asketa koji su živjeli zasebno ili zajedno. Na neke je sigurno pobudno djelovalo ono što su čuli o istočnim monasima, ali nije manjkalo ni zapadnjačke izvornosti.

Afrika. U Africi je već od prvih stoljeća bilo posvećenih djevica. Tertulijan i Ciprijan nam svjedoče da ih je Crkva veoma cijenila. Ipak, čini se da je u rimskoj Africi prve uređene samostane osnovao tek sv. Augustin. On je nakon svoga obraćenja i povratka u Afriku odmah svoje imanje razdijelio siromasima. S prijateljima se povukao u osamu da s njima, po uzoru na prvu kršćansku zajednicu, živi zajedno i da im sve bude zajedničko. U samostanu koji je osnovao u Hiponu živio je zajedno s monasima, skladno povezujući svećeničke i monaške dužnosti. Uskoro je postao i biskup, ali ni tada nije odustao od monaškosvećeničkog zajedničkog života. Svoj biskupski dvor pretvara u samostan i sve dijeli sa svećenicima monasima koji s njim žive. Augustin je, dakle, svim srcem odan cenobitskom monaštvu. Augustin je samo u Hiponu osnovao pet samostana. U jednom od njih živjele su njegove nećakinje, a opatica je bila Augustinova sestra. Hiponski samostani potaknuli su osnivanje brojnih muških i ženskih samostana, najprije u Sjevernoj Africi, a kasnije i u Europi. Svojim Pravilom za monahe, ali i drugim spisima u kojima govori o monaškom životu, Augustin je snažno utjecao na latinsko cenobitsko monaštvo.
 
Galija. Prvi muški samostan u Galiji osnovao je sv. Martin u mjestu Ligugé kod Poitiersa oko 361. god. To nije bio cenobitski samostan, jer su monasi živjeli zasebno, a okupljali su se samo na liturgiju. Martin im je bio poglavar, ali ih je više vodio primjerom svoga života negoli zapovijedanjem. Živio je tako desetak godina, a onda je postao biskupom Toursa. Da ne bi prekinuo s monaškim životom, sagradi blizu biskupskoga dvora samostan Marmoutier, u koji se često povlačio. Od njegovih brojnih učenika mnogi su postali biskupi, a još više njih misionari u tada poganskoj Galiji.

Poznato monaško središte bijaše i Lerin, što ga je 405. osnovao Honorat na malenom arhipelagu kod Cannesa. Uzor su mu bili egipatski monasi. Mlađi monasi živjeli su zajedno, a stariji odvojeno. Za njega je sv. Hilarije rekao: "Honorata je tražio svaki onaj koji je je tražio Krista, a tko god bi tražio Honorata, našao je Krista". Međutim, još poznatiji monah s Lerina bijaše sv. Cezarije, koji će kasnije postati biskup Arlesa. Slično sv. Augustinu, i on će svoj biskupski dvor pretvoriti u samostan. Napisao je i dva monaška pravila: kraće je bilo za monahe, a dulje je namijenio za ženski samostan u kojemu je poglavarica bila njegova sestra Cezarija.

Posebno je veliki utjecaj na kasnije monaštvo imao Ivan Kasijan. Rođen je u Dobruđi, današnjoj Rumunjskoj. Nakon putovanja po Istoku posjetivši mnogo samostana, osobito u Egiptu, dolazi na jug Galije i kod Marseillea osniva samostan Sv. Viktora. Život i nauk egipatskih otaca Kasijan će predstaviti u djelima "Ustanove cenobita" i "Nagovori otaca". Ta će dva djela rado čitati u monaškim zajednicama na Zapadu i na Istoku.

Italija. Tijekom prva tri stoljeća bilo je i u Italiji raznih oblika pojedinačnog asketskog življenja. Poštovanje koje su Rimljani gajili prema vestalkama postat će još veće prema posvećenim djevicama, osobito onima koje su u vrijeme progonstava i život dale za Krista. U 4. stoljeću neke ugledne Rimljanke i uzorne kršćanke počinju živjeti u zajednicama. Nema sumnje da je i dolazak sv. Atanazija, koji je u pratnji dvojice egipatskih monaha došao u Rim 341., dao snažan poticaj nastanku monaških zajednica.

Novo oduševljenje za asketski život pojavilo se u vrijeme dok je u Rimu boravio sv. Jeronim, veliki asketa. Naime, ovaj poznati Dalmatinac započeo je asketskim životom u Akvileji, zatim otišao u Siriju i ondje kratko živio kao pustinjak. Ostavivši sirijsku pustinju, počeo je s velikim marom učiti hebrejski jezik, a svoje teološko znanje dopunio je u poznatim školama Antiohije i Carigrada. Nakon toga se vraća u Rim, gdje svojom velikom učenošću i asketskim životom oduševljava pobožne Rimljane, a još više pobožne Rimljanke. Među Jeronimovim učenicama isticala se Paula sa svoje dvije kćeri, Eustohinjicom i Blezilom. Kad je Jeronim morao napustiti Rim i otići u Svetu zemlju, pošla je za njim i Paula sa svojim drugaricama. U Betlehemu će ova bogata Rimljanka sagraditi dva samostana: jedan muški za Jeronima i njegove monahe, a drugi ženski za sebe i svoje monahinje.

Zajedno s Jeronimom u istom je samostanu u Akvileji živio i Rufin Akvilejski. I on će poći na Istok, najprije u Egipat, a zatim u Jeruzalem. Dok je bio u Aleksandriji, upozna Rufin ondje bogatu rimsku udovicu Melaniju koja je također došla na Istok živjeti sa svojim istomišljenicama asketskim životom. Melanija se uskoro preselila u Jeruzalem i na Maslinskoj gori sagradila ženski samostan. Uskoro će za njom poći i Rufin pa će Melanija u blizini sagraditi i jedan samostan za Rufina i njegove monahe. Osim što je bio na čelu svoje zajednice, Rufin je bio i duhovni vođa Melanije i njezinih koludrica. Rufin je dosta prevodio, a za latinske su monahe osobito važni prijevodi "Povijest egipatskih monaha" i "Pravilo" (Mali asketikon) sv. Bazilija.