Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Povijesne kušnje PDF Ispis E-mail

U razdoblju od Zvonimirove smrti do Kolomanova dolaska na hrvatsko prijestolje Hrvatsku su razdirale oštre građanske borbe i ratovi. I najjače opatije trpjele su tada skrajnu bijedu. U tom općem metežu na kopnu i moru, neki su samostani zauvijek propali. Među ovima ponajviše zadužbine hrvatskih vladara, jer su ih ratujuće stranke smatrale državnim ustanovama.

Nadošli pak mađarski kraljevi nisu imali interesa da ih obnavljaju. Podsjećale su ih one stare zadužbine na kraljevsku kuću koju su željeli što prije zakopati u zaborav, nalazile su se daleko od njih i bile razmjerno malene. Stoga su ugarsko-hrvatski kraljevi požurili da veći dio zadužbina naših domaćih vladara dadu na isključivo raspolaganje i u vlasništvo crkvenom poglavaru u Hrvatskoj, splitskom nadbiskupu. Benediktinci su od svih kraljevskih samostana uspjeli zadržati u svojim rukama jedino Krešimirovu zadužbinu, rogovsku opatiju u Biogradu na moru, koja je doskora prenesena na otok Pašman.

Kao što je bio slučaj u XIII. stoljeću u cijeloj Europi, tako je i u Hrvatskoj monaštvo u znaku općeg zastoja i postupnog opadanja. Nedovoljna zaposlenost, zanemarivanje ručnog rada, lagodnost života učinili su da je stega u opatijama s vremenom popustila i život se monaha udaljio od izvornog ideala. Nedovoljnu zaposlenost nije moglo nadomjestiti intelektualno bavljenje, jer je ono za većinu monaha, i po pravilu i zbog prilika onog vremena, bilo sasvim drugotnog značenja i ograničeno na vrlo maleni dio zajednice.

Pojava komende također je pridonijela opadanju monaških zajednica kod nas. Naime, riječju komenda označivalo se privremeno povjeravanje ispražnjene uprave neke opatije susjednom opatu dok se ne uklone zapreke redovitom izboru vlastitog opata. Za raznih ratnih provala nerijetko su biskupi, otjerani iz svojih biskupija, dobivali opatije kao sredstvo za uzdržavanje. Kasnije, kada je počela opadati samostanska disciplina i kada se stao umanjivati ugled monaškog staleža, dobivao je naslov opata i samostanske prihode biskup ili biskupijski svećenik, ponegdje čak i laik. Ovaj je živio izvan samostana dok je samostanom upravljao prior. Komendatarni opat morao je voditi brigu o samostanu i od prihoda koje je ubirao providjeti za dostojanstven život monaha. Neki su komendatarni opati to i činili, dok je većina ubirala prihode i zapostavljala brigu o samostanima. Neki su čak i propisivali i ograničavali broj monaha u samostanima, te prodavali ili poklanjali samostanske posjede i imovinu.

Ono što nisu uspjele uništiti političke neprilike, komenda ili samo opadanje stege i udaljavanje od izvornog ideala monaškog života dogodilo se dolaskom Francuza u naše krajeve početkom XIX. stoljeća. Godine 1807. i 1808. odlukama francuske vlade zatvorene su posljednje četiri hrvatske muške benediktinske opatije kod nas: Sv. Krševana u Zadru, Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu, Sv. Jakova u Dubrovniku i Sv. Marije na Mljetu.

Nakon više od sto i pedest godina, 1965. ponovno je zaživio monaški život u Hrvatskoj. Mala zajednica monaha započela je obnovu samostana i monaškog života po Pravilu sv. Benedikta u drevnoj opatiji Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu.