Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Molitva PDF Ispis E-mail

Bog koji nas je pozvao na postojanje, poziva nas i na ostvarivanje zajedništva s njim. Zajedništvo je intiman osobni odnos u ljubavi, a ljubav traži dijalog jer ljubavi je vlastito da se priopćava. Molitvom se čovjek približava Bogu; obraćajući mu se, želi čuti Njegov glas; stojeći pred Njim želi ugledati Njegovo lice, osjetiti Njegovu blizinu, i kroz dijalog molitve želi se ostvariti u ljubavi.

Monaški život je trajna težnja za životom u Božjoj prisutnosti. Povlašteni trenutci molitve u samostanu su molitveni časovi biblijske i liturgijske naravi. Monah se hrani iz neiscrpnih izvora Pisma i Tradicije, okreće svoj pogled Kristu i zajedno s Kristom moli se Ocu.

Nije vezan određenom metodom, već vjeran svakodnevnoj obvezi molitve, monah živi sve snažnije sjedinjenje s Bogom. U zajedničkoj i osobnoj molitvi monah otvara svoje srce disanju Crkve i postaje glas i onih stvorenja koja u sebi više ne nalaze snage za vlastiti vapaj Bogu.

Sveti Benedikt daje molitvi prvenstvo i vidi molitvu usko vezanu s ljubavlju. Kaže kako se ništa ne smije pretpostaviti ljubavi Kristovoj, i isto tako kako se ništa ne smije pretpostaviti Djelu Božjem (Opus Dei) – molitvi, koja je razgovor s Ljubljenim. U cijelom Pravilu sveti Benedikt ima pred očima Krista koji kao Sin moli Oca i daje nam ga za učitelja i uzor molitve.

Liturgijska molitva Djelo Božje je prvotno zanimanje monaha: davanje hvale Bogu čin je zajedničkog služenja. Monaški se život očituje kao hod suobličavanja Kristu molitelju koji se prinosi Ocu.

Monasi su, kako su govorili monaški oci, svojom korskom zajedničarskom molitvom pozvani na istu službu anđela koji pred licem Božjim dan i noć prinose molitve. I dok drugi evanđelje ljubavi žive u zauzetijem pastoralnom djelovanju, monasi su pozvani živjeti ga u zauzetijoj i trajnoj molitvi.

Braća se u našem samostanu okupljaju sedam puta na dan na zajedničku molitvu. Svaki dan slavimo Euharistiju, kojom Gospodin na osobit način hrani našu ljudsku slabost svojom ljubavlju.

Osobnoj molitvi u monaškim pravilima posvećuje se velika pozornost, osobito vremenu koje monasi provode razmatrajući Svetog pismo – Lectio Divina. Sveti Benedikt ističe osobitu važnost čitanja, određuje vrijeme za čitanje i navodi djela koja se imaju čitati.

Za Lectio Divina potrebno je imati vremena i poniznost srca, staviti se u ulogu slušatelja, koji čitajući sluša, a ne traži u pročitanom građu za propovijed, predavanje, katehezu, potvrđivanje vlastitih stavova i sl… Sveti nam Augustin svjedoči kako se Ambrozije nakon održanih propovijedi i kateheza povlačio u samoću i tišinu svoje sobe, gdje se odmarao glave naslonjene na „Gospodinove grudi“ – Pismo. Bili su to trenuci darovanog slušanja i čitanja.

Trenutci u kojima se s Kristom proživljava vlastiti umor i odmor napajajući žeđ duše i u kojima Kristov Duh u nama budi nove snage i pruža nam predokus blaženstva, monasi su nazvali Božanskim čitanjem – Lectio Divina.

Ostvariti u svom životu takve trenutke možemo ako s pouzdanjem i ustrajnošću sjednemo do nogu Učiteljevih poput Marije u Betaniji i upremo svoj pogled u Njega, u Riječ, dopuštajući da ta Riječ padne na plodno tlo našega srca. Vrijeme darovano Gospodinu, u poniznosti i otvorenosti srca koje sluša, preduvjet su za Lectio Divina.