Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Naslovna Monaštvo Benediktinsko monaštvo Prvo razdoblje benediktinskoga monaštva
Prvo razdoblje benediktinskoga monaštva PDF Ispis E-mail

Oko 577. Langobardi su razorili Montecassino, pa su monasi odande pobjegli u Rim, gdje im je papa Pelagije II ustupio vrt kod lateranske palače i u njemu samostan Sv. Ivana Krstitelja. Presudnu etapu u povijesti benediktinskoga reda obilježio je papa Grgur Veliki, kada je 596. godine otpremio iz Rima u Englesku četrdesetak monaha sa sv. Augustinom na čelu. Benediktinci su na taj način postali misionari.

K benediktincima su — poslije jednoga stoljeća opiranja — pristupili i stari irskokeltski samostani, pa su početkom VIII. stoljeća gotovo svi monasi u Velikoj Britaniji i Irskoj slijedili Regulu sv. Benedikta.

Isto tako je u današnjoj Francuskoj ova Regula vrlo rano istisnula druge oblike samostanskog života. Anglosaski benediktinac Winfried, bolje poznat pod imenom sv. Bonifacija, poveo je u VIII. stoljeću nekoliko drugova u njemačke zemlje. Ondje je također već 802. godine crkvena sinoda u Aachenu odredila da se ispita je li Regula sv. Benedikta svugdje uvedena. — Nešto kasnije učvrstila se ona i na Pirinejskom poluotoku.

Češku i Poljsku upoznao je s benediktincima u X. stoljeću sv. Vojtjeh, a Ugarsku njegovi učenici. — U XI. i XII. stoljeću podignuto je nekoliko benediktinskih samostana u Palestini i Siriji, a u XIII. u Carigradu i po Grčkoj. Benediktinci su osim Anglosasa i Nijemaca pokrstili najveći dio franačkoga carstva i dvadesetak germanskih naroda te jedan dio Slavena i Mađara.

Pravilo sv. Benedikta zavladalo je malo pomalo čitavim zapadnim monaštvom. Ono je postalo Magna Charta ili zakonik prema kojemu su bile uređene sve monaške zajednice, i muške i ženske. Na taj se način dogodilo, te se na Zapadu od VIII. do konca XII. stoljeća pod pojmom monaha redovito podrazumijevao sljedbenik sv. Benedikta.

Dva su glavna razloga brzom i uspješnom širenju benediktinskoga reda. Prvi se nalazi u prednostima regule, koja je jasnoćom i umjerenošću pokazala u sebi najviše praktičnoga takta i gipkosti za prilagođivanje novim prilikama vremena i okoline. Osim toga, bio je to na Zapadu prvi potpuni zakonik s podrobnim propisima za samostanski stalež. — Drugi pak razlog uspješnog širenja benediktinskog monaštva bio je u tome, što su i rimska kurija, i crkveni sabori, i državne vlasti htjele i pozitivno radile, da se benediktinska Regula kao specifično rimska svuda uvede.

Konac VII. i početak VIII. stoljeća bilježe vrhunac prve periode Benediktova djela. Stare opatije, smještene na najslikovitijim položajima, razvijale su živahnu unutarnju i izvanjsku djelatnost, naročito na misijskom i gospodarskom polju.

Na gospodarskom pak polju njihov se rad sastojao u krčenju šuma i pošumljivanju goleti, u presušivanju močvara i natapanju polja. Upoznavali su primitivne narode s vinovom lozom, pšenicom, drugim kulturnim biljkama i oplemenjenim voćkama. Unapređivali su vrtlarstvo i sabirali ljekovite trave.

Razvijali su razne zanate i obrte. Rude su također vadili iz zemlje i lijevali kovine. Prerađivali su sirovine, a promet omogućivali probijanjem novih putova ili olakšavali popravljanjem starih cesta, te podizanjem mostova i brana. Napokon, u pomanjkanju privrednih sjedišta, samostani su bili i skladišta i trgovi i jezgre novih naselja. Oko nekadašnjih monaških kolonija razvilo se mnogo trgovišta i gradova, od kojih dobar broj — među njima i nekoliko velikih gradova — još i danas po zapadnoj Evropi nose imena tih starih opatija.