Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Srednjevjekovne krize PDF Ispis E-mail

U IX. stoljeću su benediktinci, koji su sa svojim samostanima već bili preplavili Zapad, zastali i počeli opadati. Brojni su bili uzroci ove krize na putu njihove povijesti. Kada su benediktinski misionari osvojili za kršćanstvo jake germanske narode, oni su ostvarili dobar dio svojega programa. Poradi toga je život u opatijama usporio svoj ritam, te one nisu više posjedovale potrebne energije, da se i dalje održe na polučenoj visini, još manje da idu k novim osvajanjima. Mnogi monasi, koji su dotada bili sinonim ozbiljnih i neumornih radnika, zadovoljili su se lagodnim i mlakih životom. Zavladali su među njima pretjerani konzervatizam i partikularizam.

Na samostansku stegu razorno je djelovala također svjetovna vlast u rukama poglavara istaknutijih samostana. Isto tako i kraljevski privilegiji, po kojima su opati vladali na opatijskim veleposjedima kao vazalna gospoda, neki od njih i s kneževskim prerogativama. K tome navedimo još ove negativne faktore: miješanje svjetovnih i crkvenih knezova u upravu samostana; iskorišćivanje zadužbina sa strane feudalaca u vlastite probitke i u svrhe opskrbe braće i sinova, koje su znali silom gurati u samostan; pljačkanje opatija sa strane kraljeva i velikaša; političko strančarstvo, koje je u samostane zatvaralo nepoćudne knezove; pretvaranje katedralnih opatija u kaptole sa svjetovnim prepozitima na čelu; i, nadasve, ustanova komendatarnih i laičkih opata. Dodajmo još, da su veliki broj samostana uništile i mnogo monaha pobile neprijateljske najezde i ratovi. Napokon su jedan dio samostana, koje nisu pogodile spomenute nevolje, prisvojili kršćanski vojskovođe u ime odštete i nagrade za usluge iskazane Crkvi i državi, boreći se upravo protiv spomenutih zavojevača.

Treba naglasiti, da u ovom prvom razdoblju benediktinske povijesti monasi redovito još nisu bili svećenici, kao što vrlo vjerojatno nije bio ni sv. Benedikt. Regula poznaje monaha klerika samo kao izuzetak. Dapače je papa Grgur Veliki izričito bio zabranio redovnicima primati više redove i odredio, da opat izgubi vlast nad monasima, netom postane svećenikom.

Unatoč svemu tome malo-pomalo je prevladao običaj da jedan dio samostanaca bude zaređen i to ponajviše iz redova onih, koji su kao djeca (oblati) u samostanu bili odgojeni i školovani. Dapače je koncil u Rimu 826. godine odlučio, da opat mora biti svećenik, i taj je uvjet 1078. godine postao općim pravilom. Napokon su — vjerojatno već u teku X., a sigurno u XI. stoljeću — i monasi pretežno svećenici.

Prevladavanje kleričkoga elementa, dosljedno tome umanjivanje broja laika, urodilo je i tom posljedicom, da su se benediktinci sve više udaljivali od manualnoga rada, što im ionako nije bio više potreban za uzdržavanje. Stekli su, naime, bili dovoljno posjeda i dostali se blagostanja. Monasi svećenici prepuštali su zemlje na obrađivanje težacima, dok su sami bili zabavljeni misionarskim, dušobrižničkim ili nastavničkim poslom. Ove su izmjene, s druge strane, pružale bolje uvjete za intelektualni rad, pa je pri eventualnim reformama sve ovo trebalo uzeti u obzir.