Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Pravilo
Pravilo PDF Ispis E-mail

Sveti Benedikt, kao i ostali monaški pisci 6. stoljeća nije imao na umu stvoriti novo ili posve originalno djelo; nakana njegovog Pravila bila je odrediti asketski nauk za monahe i običaje u samostanu u kojem živi i koji je osnovao.

Na Montecassinu Benedikt u punoj zrelosti dobi i misli, u vremenu između 530. i 547., piše Pravilo organizirajući i omogućavajući svim monasima život unutar zidina samostana, strukturom koja se temelji na stabilnosti (stabilitas) monaha. Iz Pravila, koje je vjerni odraz Benediktova života, "…jer nije mogao drukčije učiti negoli je živio…" (Dijalozi II, 36) vidimo ga kao kršćanina zaljubljenog u Krista Gospodina i Kralja, ali i Krista patnika, strpljiva i poslušna Ocu.

Benedikt nije Pravilo napisao odjednom, već malo pomalo, živeći s braćom monaškim životom kojemu je, ponukan Duhom Svetim, davao sve jasniji oblik. Neprekidno dorađivanje Pravila trajalo je vjerojatno do kraja njegova života, jer su se mijenjale okolnosti i sazrijevalo njegovo iskustvo monaškog života.

Na koncu bilo je to djelo praktičnog i duhovnog čovjeka, plod njegovih dubokih uvjerenja, čitanja, življenog iskustva monaha i opata, poslušna glasu Duha koji govori Crkvi (usp. Proslov 11).

Benediktov nauk je kristocentričan: "Ništa ne pretpostaviti ljubavi Kristovoj" (RB 4,21). Svojim monasima želi dati i uravnoteženi raspored liturgije za Djelo Božje te zakonik uputa za cjelovitu organizaciju samostana. Pravilo je istovremeno spis duhovnosti i zakonitosti, učena i tajanstvena sinteza Evanđelja, izražena kroz traženje Boga i prianjanje uz Njega samoga, po ustrajnosti u poniznosti svakodnevne molitve i rada.

U Pravilu je prisutna snažna dimenzija ljudskosti satkana od uravnoteženosti i umjerenosti. Benediktu je vlastito da zna vidjeti bitno, uistinu snažno i trajno, a u isto je vrijeme blag prema sporednom; cijeni čovjeka i promatra ne samo kakav bi on trebao biti, već kakav uistinu jest. Stoga želi da se propisi prilagode osobama, prilikama i okolnostima "da se u kući Božjoj nitko ne smućuje ni ne žalosti" (RB 31,19).

Umjerenost života nadoknađuje zahtjevnošću nutarnje stege – traženje Boga, Djelo Božje, poniznost, poslušnost – i ovdje želi cjeloviti trud pojedinca, dosljednost i ustrajnost.

Izvori Pravila

"Zar nije svaka stranica i svaka Bogom nadahnuta riječ Staroga i Novog zavjeta najispravnije pravilo ljudskog života?" (RB 73,3).

Benediktinska je duhovnost snažno biblijska i cijelo Pravilo je prožeto Svetim pismom. Predstavlja nam se tako Benedikt kao čovjek vičan čitanju i meditiranju Božje riječi. On Pismo citira s velikom spontanošću i lakoćom.U Pravilu ima više od 100 izričitih svetopisamskih citata i više od 170 neizravnih citata ili pozivanja na Sveto pismo.

Oslanjajući se na monaške izvore, Benedikt potvrđuje kako ne želi uvoditi novotarije: časti i nasljeduje monaštvo koje mu prethodi (RB 73). Možemo slobodno reći kako sabire monašku tradiciju Egipta, Sirije, Male Azije, Sjeverne Afrike i središnje Galije.

U Pravilu je prepoznatljiv utjecaj Pahomija, Bazilija, Augustina, Kasijana, samostanā Lerinskih otoka, te postojećih zapadnih monaških pravila. Znatan su utjecaj na Benediktovo pravilo imali i crkveni sabori u prvoj polovici 6. stoljeća; na njima se također odlučivalo u pitanjima monaških pravila i stege. Posebno mjesto zauzima odnos s Učiteljevim pravilom (Regula Magistri).

Ne treba se čuditi što Benedikt prepisuje dugačke dijelove Učiteljeva i drugih pravila. Treba imati na umu mentalitet njegovog vremena: jedan doktrinalni spis bio je zajednička baština i sadržaj se uzimao i koristio posve slobodno i bez potrebe citiranja.

Širenje Pravila

Iz sadržaja Pravila izgleda jasno kako Benedikt pišući Pravilo nije mislio samo na Montecassino. Iz samoga teksta naslućuje se postojanje više samostana, većih i manjih (Subiaco, Montecassino, Terracina), smještenih u raznim klimatskim uvjetima (RB 40,5-8; 48,7; 55,1, itd).

Nije lako rekonstruirati način širenja Pravila; štoviše, možemo reći kako je prvo širenje Benediktova pravila ovijeno tajanovitošću. Sigurno je međutim kako je širenju Pravila mnogo pridonio časni autoritet pape Grgura Velikog koji u svom djelu Dijalozi piše o Benediktovu životu i hvali njegovo monaško pravilo: "Napisao je naime za monahe Pravilo koje se ističe razboritom umjerenošću i jasnoćom riječi." (Dijalozi II, 36). Ovakva hvala rimskog biskupa sigurno je pridonijela da Benediktov spis prihvate mnogi.

Već na početku 7. stoljeća Pravilo je bilo poznato u zemljama Galije. Isto vrijedi i za Englesku, kamo ga vjerojatno donosi sv. Augustin. Djelovanjem svetog Bonifacija prihvaćeno je u germanskim zemljama; istodobno se širi u Belgiji, Švicarskoj i svim zemljama središnje Europe. U vrijeme Karla Velikog (9. stoljeće), Benediktovo pravilo već dominira. Reforma sv. Benedikta Anijanskog, koju je podržavao Ludovik Pobožni, Karlov sin, imala je odlučujuću ulogu u odredbi potvrđivanja kasinskog monaškog kodeksa.

Jezik i stil Pravila

Benedikt piše živim jezikom 6. stoljeća, koji se govorio u Italiji, jezikom koji je bio životan i lako razumljiv svima. Bio je to jezik vrlo blizak onome koji se govorio u srednjim i višim slojevima društva. Benedikt je osobito pazio na jasnoću. Rječnik, gramatika i stil kojim piše srodni su s biblijskim i liturgijskim latinskim izričajem njegova vremena.

Autograf Pravila napisan na Montecassinu nije sačuvan. Nestao je u požaru 896. Do nas je stigao prijepis kopije Pravila iz 817. godine poznat kao codex A: Sangallensis 914.

Govoreći o stilu, Pravilo ima, mogli bismo reći, mudrosni – poučavajući stil. Benediktovo pravilo uči kako steći mudrost, a zakoni smjeraju naučiti monaha putu ljubavi, stoga se Pravilo ne može tumačiti samo kao pravni spis ili strogi zakonik.

Monaški je život u prvom redu mudrosni život, ali ne u teorijskom smislu već u konkretnom i iskustvenom: monah uči kako dati svoj doprinos zajedničkom redu (disciplini) i istovremeno osobnoj izgradnji.